TEKSTOVI

Sretne su one duše koje priznaju da je Bog njihov Otac.
Moguće je, poput Oca, ljubiti i darivati se.
Jer, što koristi Biću posjed(ovanje), ako nije u stanju darivati?

Bog i ljudska bol

Zlo u svijetu, posebno patnja i smrt nevinih najčešća je podloga svim ateizmima u ljudskoj povijesti. Ali ta se podloga sastoji u nesposobnosti ljudskog uma da shvati što ga nadilazi. Bog je tajna u sebi i svojem djelovanju. Kad bi ga ljudski um mogao potpuno shvatiti, to više ne bi bio Bog, nego ljudska izmišljotina. Samo s tako shvaćenim Bogom nespojiva su patnja nevinih i zlo u svijetu. Ako je Bog svemoćna i neizmjerna ljubav, onda bol i sama smrt imaju drugi predznak, vrijednost i smisao. Zbog Krista smrt je dodir s Bezuvjetnim koju je pripremila bezuvjetna i svemoćna ljubav. Smrt je samo iskorak u njega. Krist je poziv svakom čovjeku na veliku nadu i jamstvo da se nikada ni uzalud ni previše ne može uzdati u Boga i da nema nijedne provalije iz koje ne bi svakoga časa bilo puta k njemu. Što je čovjek slabiji i u većoj nevolji, treba se više pouzdati u Boga. Volja Božja je jasna, misao nije uvijek. Bog uvijek zbunjuje. On je ljudima paradoks i tajna. Ova zemlja je mjesto susreta i svađe s Bogom. Sablažnjuje nas njegova šutnja u progonstvu nevinih, pravednih, ubijanju, zvjerstvima oholih. Šutnja je Božja u patnji rječitija od bilo kojeg govora. Nesporazum između Boga i čovjeka u pitanju boli dolazi zato što čovjek traži od Boga da mu odgovori na očekivani način. Bog ne daje odgovore na naša očajna pitanja, On se daje. Umjesto da čovjek od Boga očekuje naručen odgovor, treba Bogu unutar tamne situacije pokloniti povjerenje. Promašeno je tražiti da u nepravdama Bog uzvrati kaznom. Bog ne kažnjava zla, nego ono sama sebe. Gubitak Boga je jedina i najveća kazna. Nevoljnima se čini da je Bog slijep i gluh i ne znaju da su to oni, a ne On. Bol provocira naše povjerenje i pouzdanje u Boga. Čovjek dovede sebe dotle, da Bogu ne preostaje drugo sredstvo da ga urazumi i izgradi osim patnje. Zato je ima toliko mnogo u svijetu. Krikovi su vapaji za Bogom. Što god čovjek moli, Njega traži, jer je On jedina prava mjera njegova srca. Gospodin vodi čovjeka kud ne bi htio (Iv 21,19) ali ga uvijek dovodi gdje mu je najbolje. Materijalna zainteresiranost blokira pogled na Boga. Pred Bogom su u prednosti oni kojima su ruke prazne. Mnogi rade što hoće, a račun isporučuju Bogu. Ljudi čine zločine, a zbog njihovih posljedica zovu Boga na odgovornost. Mnogi su sukobljeni s Bogom umjesto da se s Njime susretnu. Ne treba se čovjeku bojati nepoznatog što dolazi od Boga. Ne treba u nevolji ispitivati jesam li ili nisam kriv za nevolju koja me snašla, nego se potruditi prepoznati ljubav koja kroz nju dolazi. Bogu treba ovdje na zemlji napraviti put po realnostima, a ne po oblacima, po poslušnosti Njemu,a ne po zapovijedi Njemu. Pred Božjim zapovijedima i savjetima ne treba uzdisati i jaukati kao pod nekim teretom, nego zahvaljivati. Istina, Božja volja je pokretljiva, ali nikad niti može drugo nego čovjekovo dobro. Zato ga treba otkriti i prihvatiti i u križu.

Bog i molitva

Ako je Bog dao čovjeku jezik , onda je voljan i poslušati ga. Bog na molitvu potiče obećanjem:"Molite i dobit ćete!" I još: "Ako dvojica od vas na zemlji zaište štomudrago u moje Ime, dobit ćete." (Mt 18,19) Molitva je velika i vrlo potrebna, ali su i zablude o njoj velike i štetne. Na prvom mjestu treba ispraviti misao da je moitva prosjačenje ili narudžba po jeftinoj cijeni stvari koje se inače imaju steći radom. Time se ne samo preokreće smisao molitve nego i manipulira Bogom, zadužujući ga da nadomješta nečiju lijenost. Na drugom mjestu treba iz pojma molitve izbaciti trgovački način obračunavanja: koliko-toliko. Molitva nije žeton koji se ubaci u neki stroj, koji onda automatski izdaje što se želi. Molitva nije nikakova magija kojom se može prisiliti Boga da promijeni svoj stav i prihvati čovjekov. Nije ni podsjećanje Boga na nešto što je zaboravio učiniti. Čovjek ne može ni izmisliti, ni poželjeti što mu Bog već nije dao. Čemu uopće onda moliti? Zato što djelovanje Božje stvaralačke i svemoćne ljubavi uključuje i ljudsko djelovanje. Bog ne čini nasilje, niti zaobilazi ljudske slobode, nego je poštuje. U skladu s tim traži od čovjeka pristanak na ono što mu radi i hoće raditi. Odgovor na to je upravo molitva. Njom se čovjek otvara Božjoj ljubavi i pristaje na njezino stvaralačko djelovanje, koje ga mijenja i preoblikuje u potpuno novog čovjeka. Bog nije došao ovdje da sluša naše molbe, želje i zahtijeve - on bolje zna naše potrebe od nas- nego našu ljubav kojom mu se otvaramo. Uvijek molimo Boga da nas usliša, a zaboravljamo da treba uslišati njega. Samo je ono dobro što on hoće. Nema molitve koja nije uslišana. Onoga časa kada smo odlučili moliti, već smo uslišani. Zato se molitvom mogu spriječiti ne samo ratovi, već i druga zla i katastrofe u mrtvoj i živoj prirodi. To je razlog zašto treba stalno moliti i što molitvom treba Boga "izmoriti". Ljudi zaboravljeju da su uslišani i onda kada nisu uslišani, jer ih je Bog otklanjajući njihovu molitvu koja je bila protiv njihova dobra, očuvao od zla. Bogu treba zahvaliti uvijek pa i onda kada nas nije uslišao. Treba moliti ne samo za sebe već i za druge. Nitko nije sam i ne živi samo sebi. Svi ljudi čine Kristovo tijelo. Dobro je jednog uda dobro drugoga. I kao što se udovi međudobno pomažu na obostrano dobro, tako je to i među ljudima. (usp. Rm 12,13) Bog nas svojim darovima ne želi ponižavati, već izgrađivati i osposobljavati da ih sami povećavamo. Božje je svemogućstvo sadržano u ljubavi, koja posebno čovjekovom molitvom postaje vidljivom.

Božji govor mijenja svijet

Opet je nedjelja ušla u naša podneblja. Opet korača našim ulicama, ulazi u naše kuće, zaustavlja se kraj naših bolesnika, i djece, ulazi u crkvu da se sastane s vjernicima. Nedjelja je bremenita znakovljem, znamenjem, čudesima i nekom čudnom prisutnošću neba među nama. Danas će Isus ponovo upozoriti vjernike da ne postoji drugi put na zemlji, nego put križa. Opet će opominjati svoje učenike da zlo mogu pobijediti samo ako spremno idu u odricanje, ako su spremni umrijeti životu koji sami sebi planiraju, a živjeti život koji On daruje. No križ nije cilj života. On je samo sredstvo do uskrsnuća. Smrt i uskrsnuće idu zajedno. Čovjek najprije mora umrijeti starom svijetu da bi se rodio u novom. Novi život počinje tamo gdje završava stari. Nastojmo zavoljeti jedni druge, služiti drugima, donositi jedni drugima radost. Ne tražimo prazni pljesak kako bismo se pravili važni jedni pred drugima, prestanimo se gurati u prva mjesta. Kad budemo mirni i sa zadnjima znat ćemo da se na zadnjem mjestu lakše meditira, proučava, gleda i postaje mudar, dok se na prvim mjestima borimo da spostanemo slavni i tako postanemo iznutra prazni, mlaki, bez dubine života. Tako će nastati novi, uskrsli, Božiji, čovjekoljubivi svijet. Ljubavi nam prepuno treba, kako bi nam nebo postalo najvažnije, jer ljubav je Bog. Samo od Boga koji je ljubav, ljubav može ući u vjernička srca. Velika je nagerada onima koji znaju biti na posljednjim mjestima kako bi služili drugima. Ljubav uznemiruje, ali to je nemir neba, nemir povjerenja, nemir koji stvara nove međuljudske odnose.