Šampioni vjerskog proselitizma

NL SUBOTA, 29.12.2007.
piše: D. Pilsel

Jedna od važnijih rasprava koje traju i traže zaključak jest kako postići da se građanima omoguće prava zagarantirana Ustavom, da žive zajedno, u potpunoj slobodi, poštujući pravo na slobodu vjere, a da ne budu svako malo napadnuti izljevima katoličkog fundamentalizma kakav se opet demonstrirao tijekom proteklog Božića

Naravno da postoje iznimke te da nisu svi katolički (nad)biskupi hrvatskog govornog područja ponovo stali iskakati iz onoga što je religija, pa u strahu od galopirajućeg sekularizma (koji, dakako, ima svoje dobre i poželjne strane) prijete ne samo svojim vjernicama i vjernicima, već i kompletnom pučanstvu. Uvriježilo se naime, da Božićne poruke episkopata (Hrvatske, Bosne i Hercegovine i šire) budu prilike da pastiri doslovno shvate taj živopisni opis radnog mjesta i učine sve kako bi u tor ili u štale dovukli natrag sve ovce pa i one koje nisu njihove. Njihove propovijedi, čestitke, poslanice i ostalo, više sliče na okružnice kakvog partijskog komiteta iz doba komunizma nego što podsjećaju na, kada smo već kod Božića, korektna tumačenja što taj blagdan predstavlja i što poručuje.

Iskorjenjivanje zla

Ako se o Božiću prisjećamo činjenice (valjane samo za kršćane) da se Bog utjelovio i postao čovjekom, te da je tako postalo moguće da Njegov sin, Isus, koji je bio i Krist, pomazanik, otkupitelj, ponudi, ponavljam, ponudi, a ne nametne poruku spasenja (On reče pa je tako dokazao da je kršćanstvo slobodan put, a ne prisila: »Ako želiš, uzmi svoj križ i slijedi me«, što možete provjeriti u Markovom evanđelju, poglavlje 8, redak 34, ali i u mnogim drugim prilikama poput zgode kada se obraća mladom bogatašu s prijedlogom da ga slijedi ali da, ako može, najprije proda svoje blago i podijeli ga siromašnima, što ovaj nije bio u stanju učiniti, a to stoji u evanđelju po Mateju, poglavlje 19, redak 21), zar nije strašno kada kardinal Bozanić ustvrdi da je puno teži grijeh ne vjerovati (ja sigurno vjerujem, ali ne kako mi to nameće zagrebački nadbiskup) negoli baviti se bilo kakvim oblikom korupcije i/ili kriminaliteta?
Ne negira li Bozanić tim stavom Isusov pristup koji poštuje slobodu pojedinca? Ne ruši li kardinal Ustav Republike Hrvatske koji jamči ravnopravnost svjatonazora? Ne ponaša li se kao nekakav domaći »taliban« koji ne želi priznati prava drugih i drukčijih? Konačno: ne ide li Josip Bozanić protiv samoga Pape i crkvenog učiteljstva, sumiranih u Drugom vatikanskom koncilu, i ne postaje jako, zaista jako i opako sličan američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu koji želi »iskorijeniti zlo« (što nije uspjelo ni Isusu) i koji kombinira tu gadnu bolest (evidentna svakom dobronamjernom promatraču u nas od Stepinca naovamo) spajanja ili kombiniranja nacionalizma i kršćanskog fundamentalizma?

Postoje iznimke

Jer upravo se o tome radi: što imamo jednu važnu raspravu koja traje i traži zaključak, a to je kako postići da se građanima omoguće prava zagarantirana Ustavom, to jest, da žive zajedno, jednaki pred zakonima, u potpunoj slobodi, poštujući pravo na slobodu vjere, bez nametanja morala i dogme dominantne vjerske zajednice, ali i jednakost svjetonazora (vjernik vrijedi koliko i nevjernik ili agnostik)? Kako da izbjegnemo situaciju koja se ponavlja nekoliko puta godišnje, o svakom većem katoličkom blagdanu, kada svako malo bivamo opterećeni i napadnuti izljevima katoličkog fundamentalizma kakav se opet demonstrirao tijekom proteklog Božića?

Naveo sam da imamo iznimke i da nisu sve poruke puka pretjerivanja i napadi na laičko društvo ili sljubljivanje trona i oltara. Primjerice, u poruci za Božić riječkog nadbiskupa Ivana Devčića čitamo da nam je Isus svojom pojavom donio dar (»Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju«, usp. Iv 10, 10). Isus je i tijekom povijesti bio kritiziran i odbacivan upravo zbog toga što nije donio rješenje socijalnih, političkih i drugih problema ljudi, podsjeća dr. Devčić. No, ako Isus svojim dolaskom na svijet nije ništa od rečenoga donio, niti je želio čovjeku išta slično donijeti, postavlja se pitanje što nam je onda zapravo donio, pita riječki nadbiskup i nastavlja: »Upravo to pitanje postavlja i Benedikt XVI. u svojoj najnovijoj knjizi 'Isus iz Nazareta'. Odmah na pitanje i odgovora: »Isus je donio Boga, a time i istinu o našemu 'kamo' i 'odakle'«. Objavivši nam pravo lice Božje, Isus nam je donio ono što nam je najpotrebnije, ono bez čega čovjek ne može pravo živjeti. A to je Bog, Bog koji čovjeku u Isusu »postaje bliskim i koji mu tumači smisao života, pokazujući mu tako put života«.

Rječnik inkvizitora

Ovako govori filozof koji poznaje humanizam kršćanskog Zapada i Istoka i koji zna da sloboda podrazumijeva mogućnost da sami odaberemo verziju onoga što smatramo kvalitetnim životom, pa makar se na kraju uvjerili da smo krivo prosudili. Ali kada, na primjer, mostarsko-duvanjski biskup te administrator trebinjsko-mrkanske biskupije, dr. Ratko Perić, navodi da katolička vjera uči, i objavom i predajom, da će nam zemaljski život biti prazan i završiti u praznu grobu ne prihvatimo li ponudu Božje punine te da nam se, odbijemo li Boga, ne nudi ništa drugo doli isprazan život koji završava u šupljini besmislene smrti, onda je to prisila, plašenje rječnikom srednjovjekovnih inkvizitora, a ne govor ljubavi kakav je imao Isus i za one, posebno za one »tvrdoga srca«, za »tuđince«, za »zalutale ovce Izraela«, jer znamo da je, prispodobom Oca koji čeka u suzama povratak izgubljenoga sina, Isus govorio o velikoj ljubavi Boga i strpljenju prema našim hirovima, izborima i putevima, koji ne moraju baš biti ti koje su utabali Bozanić, Perić, Jezerinac ili Torquemada, svejedno. Svi odreda šampioni vjerskog proselitizma, iako bi željeli da ih se naziva barjaktarima slobode. Možda, jednog dana, kada nam se obrate milozvučnim i mirotvornim jezikom kojim nam je Isus ostavio na razmišljanje genijalna blaženstva iz svog govora na gori.