partizani i božić

NL SUBOTA, 29.12.2007.
piše: Nela Vlašić

Ja, nevjernica, na Badnji sam dan jela bakalar i lignje, ne želeći moje neboderske susjede vjernike iritirati i vrijeđati mirisom pečenja. Ja, ateistkinja, svojoj sam rodbini, prijateljima i dijelu poslovnih partnera, za koje znam da se deklariraju kao praktični vjernici, pristojno poželjela sretan i blagoslovljen Božić, na isti onaj način na koji je to dosljedno činio još u »vrijeme mraka« moj pokojni otac – uvjereni komunist. Moj dragi, dobri i nadasve tolerantni tata silno je pazio da ne zaboravi za vjerske blagdane nazvati sve one koji su do njih i tad držali i obilježavali ih. Ja nekrst Božji, tako me je moja baka nazivala svaki put kad bih bila zločesta ili neposlušna, shodno svojim mogućnostima darivala sam sve one koji su darove navikli dobivati na Božić, a ne kao ja za Novu godinu. Iskreno me je pritom nasmijao jedan moj nezaposleni susjed – gospodin Baliko, koji mi je uz zahvalu za pažnju sročio i stih koji je otprilike glasio ovako: »Nek' su došli i ti dani da nam Božić slave partizani!«

bohrov poučak
Duhoviti susjed me je svojim nemuštim stihom iskreno razveselio na Božić, kao što me je uostalom nasmijala i sestra, moja Višnja, koja je na sam Badnjak krenula u potragu za oradom po frankfurtskim ribarnicama. Potraga je okončana neuspjehom, mogla je, veli mi, naći samo smuđeve i tropske egzotike tipa »papagay fish«. Kako riječnu ribu njezini dečki ne vole, odlučila se za nepoznanicu iz Crvenog mora. Na moj upit čemu toliki trud (i ona je odgajana isto kao i ja, a u međuvremenu mi nije prijavila »prosvjetljenje«), sestra me podsjetila na anegdotu s fizičarem Nielsom Bohrom.

Ovaj je nobelovac, navodno, na svojim ulaznim vratima imao obješenu potkovu za sreću. Kad su ga jednom prigodom posjetile kolege fizičari nemalo su bili iznenađeni »ukrasom« na vratima. Jedan od njih ohrabrio se i upitao Bohra: »Niels, pa zar ti vjeruješ u besmislice tipa potkove za sreću?« Veliki fizičar mu je na to spremno otpovrgnuo: »Ne, naravno – ali kažu da djeluje i kod onih koji u to ne vjeruju!«...
Moja pametna i oduvijek pragmatična sestra poslužila se Bohrovim poučkom i »za svaki slučaj logikom« i na Badnjak objedovala »papagay fish«, iako joj nitko u kozmopolitskom, financijskom središtu Europe, ne bi zamjerio ni da su se i drukčiji mirisi širili iz njezina frankfurtskog stana u Mailaender Strasse...

primitivni istup kardinala
U zemlji pape Ratzingera biti ateistkinja poput mene ili agnostkinja poput moje sestre nije grijeh, ni sramota, već pitanje individualnog izbora, no u nas se to smatra »tminom«, većim zlom i od krađe i od korupcije u kojoj je Hrvatska ogrezla do kostiju.
Tako je, nažalost, ako povjerujemo izvještaju »Večernjega lista« od četvrtka, u Božićnoj propovijedi krajnje netolerantno prema ateistima zborio kardinal Josip Bozanić. Da ne povjeruješ vlastitim očima dok čitaš što je sve na veliki kršćanski blagdan nalupetao prvi čovjek Crkve u Hrvata, primitivno uvjeren kako je ispravan samo sustav vrijednosti koji su on i slični njemu odabrali. Čovjek koji za svog stolovanja nikad nije pronašao snage ni osvrnuti se na one koji su do jučer punili klupe u katedrali, a danas naše, haške i ine europske zatvore ili pak prozvati tajkune koji istina obilno daruju crkvu i slikaju se po misama (vječnoga života radi), ali svoje radnike izrabljuju do ruba gladi. Ničim izazvan okomio se za Božić na nevjernike i uvrijedio, bio svjestan toga ili ne, dobar dio građana Hrvatske.
Ja se slažem s riječkim nadbiskupom Devčićem da Crkva mora biti s ljudima svog vremena i s njima dijeliti sudbinu, i da je se ne smije ponovo gurnuti u sakristiju, priznavati joj samo bavljenje liturgijom i molitvom, jer je to anakronizam. No, da bi se bilo s ljudima svog vremena mora se biti čovjekom vremena. Kardinal Bozanić to, nažalost, nije, niti može biti. On je sav jedan anakronizam kojega bi po meni valjalo držati podalje i od sakristije i od liturgije, za dobro Crkve, vjernika i nevjernika. Hoće li doći i ti dani, moj dragi duhoviti susjede?