Poštovani!

Najsrdačnije se zahvaljujem glavnom uredniku NOVOGA LISTA, gospodinu Goranu Kukiću, novinarki Kristini Danilović Prijić, inače mojoj župljanki, kolumnisti  Dragi Pilselu koji svoje bljuvotine može samo u NL objavljivati,  te komentatorici gđi. Neli Vlašić koja „nije vjernik“ pa kada to sama za sebe kaže misli da je jako pametna!

Potpuno besplatno ste me reklamirali!

Baš Vam svima hvala!

Dana 27. svibnja 2007., Franjo Jurćević, župnik – nakon što sam se vratio sa riječke psihijatrije gdje sam otišao posjetiti svoga prijatelja liječnika koji je odlazio na godišnji odmor!

·       NB! Uopće mi nije jasno na kojoj  se strani sada nalazi direktor NL,  gosp. Franjo Butorac. Gospodine Butorac! Zar se ne sjećate one noći kada ste me Vi i gospodin Linić pozvali oko jedan sat iza pola noći  da dođem pred zapovjedništvo jugovojske u Rijeci i pokušam smiriti majke hrvatskih mladića koji su služili u jugovojsci i koje su tražile da se njihovi sinovi puste iz te srpske tvorevine, inače da će „biti krvi“? Došao sam zajedno sa mons. Ivoslavom Linićem i dominikancom, dr. Marijanom Jurčevićem i uspješno smo smirili situaciju: mi a ne general Čad kako se to danas u raznim izjavama iznosi i u Vašem listu. Istini za volju, istovremeno je general M. Čad na Plitvicama spašavao hrvatske policajce i u tome uspio. Nakon dolaska sa Plitvica, zahvalio se svećenicima koji su odigrali „pozitivnu ulogu pred zapovjedništvom!“. O tome Vi u svome listu nikada niste pisali! A svi smo mi još živi svjedoci tih tragičnih događanja. Te sam noći stotina hrvatskih majki pred zapovjedniatvom izjavio: „Drge majke, Vi s pravom tražite svoje sinove, ali znajte: i iza ovih škura (na zapovjedništvu) također se nalaze nečiji sinovi, pa kao što Vi želite svoje sinove, tako i njihove srpske majke žele svoje. Ne uništavajte zgradu koja će nakon njihovog odlaska ostati u Rijeci. Oni to sa sobom neće ponijeti. Nemojmo nauditi tim mladićima“. Nakon tih mojih riječi i pjesme i molitve mojih kolega svećenika, majke su se mirno razišle  Namjerno se  prešućuje sve ono što je riječka crkva učinila za Hrvatsku u tim teškim trenutcima i za Hrvate i za sve građane Hrvatske koji su bili izloženi srbočetničkom divljanju koje se ponovno u ovim vremenima i prostorima javlja i diže glavu.  

Tako je nekako to „nevino“  počelo i 1990. Godine!