Franjo Asiški

04.10.
Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva. Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: "Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu. Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja." Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku. Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom. Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji. Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju. Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji." Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Franjo Ksaverski

03.12.
Franjo Ksaverski rodio se na dvorcu Xavier, u kraljevini Navari, 7. travnja g. 1506. Svršivši prve i osnovne škole u domovini, pun ambicije za karijerom, nije se htio natjecati sa svojom braćom koja od reda bijahu vojnici, već je svoj životni poziv tražio u crkvenoj službi. Stoga je kao mladić u rujnu 1525. pošao u središte europske znanosti, u Pariz, na studij. Ondje se upisao na glasovito sveučilište Sorbonu. Nastanio se u Kolegiju sv. Barbare. Nakon četiri godine studija stekao je akademski stupanj »doktora«. Ondje je počeo sanjariti o jednoj višoj karijeri, bogatoj prihodima u svojoj domovini, u Pamploni. No njegov sudrug sa studija privukao ga je k sebi. Bio je to njegov zemljak Ignacije Loyola, kasniji osnivač Družbe Isusove. On mu je često ponavljao riječi iz Evanđelja: »Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život« (Mk 8,36). Smrt majke (1529) i svete mu sestre Magdalene (1553), otkriće revolucionara inovjeraca koji su pohađali sveučilište, izopačeni primjer nekih profesora te mnogih studenata, na Franju je učinio toliki dojam da je položio zavjet u kapeli Svetih mučenika na Montmartru da će hodočastiti u Svetu zemlju te se posvetiti siromašnom životu i svetoj čistoći. Prije nego je započeo studij teologije pod vodstvom Ignacija Loyole obavio je velike duhovne vježbe od 40 dana koje ga zauvijek upraviše prema Božjoj ljubavi i spasenju duša. Po osnutku Družbe Isusove Ignacije Loyola, kao general reda, poslao je Franju Ksavera u misije. Na molbu portugalskog kralja Ivana III. šalje ga kao misionara u Indiju, gdje počinje njegova plodonosna djelatnost najprije u Goi, zatim na Ceylonu, pa na obali zvanoj Travancor, na Malaci, na Moluckim otocima sve do otoka Celebesa. Vrativši se natrag u Indiju oko god. 1548 propovijeda u pokrajini Cochim. Od 1542. djelovao je u Indiji, a g. 1549. putuje čak u Japan i ondje udara temelje Crkve. Sve do g. 1551. djeluje u Japanu, a 1551-1552. pokušava prodrijeti i u Kinu. To je bilo vrlo teško jer je u tu zemlju bio strog ulaz. Blizu kineske obale na otoku Sancijanu, čekajući na pouzdano prijevozno sredstvo, Franjo se teško razbolio na plućima. Nikakvo čudo jer je vladala jaka i okrutna zima. Lišen svake njege, na otoku Sancijanu pred obalom Kine ujutro 3. prosinca 1552. predao je dušu svom Stvoritelju, nakon što je po svojevrsnom obraćenju proveo život u najpožrtvovnijem radu za duše

Franjo Saleški

24.01.
Sv. Franjo Saleški rođen je 1567. godine u plemićkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Roditelji su mu omogućili kvalitetno školovanje. Franjo se u to vrijeme bavio razmišljanjima o kalvinskom nauku prema kojemu je određen broj onih koji će biti spašeni. Franjo se bojao da nije u onom broju koji će biti osuđeni na vječnu propast. Otac mu se silno usprotivio kada je izjavio da želi postati svećenik. Nakon što je završio teološki studij i postao svećenik Franjo odlazi u pokrajinu pored Ženevskog jezera koja je bila središte kalvinizma i tu je ispravno naučavajući uspio vratiti 70.000 duša nazad u katoličku vjeru. Izašavši na glas kao izvanredan dušobrižnik i veliki borac za pravovjerje papa ga imenuje ženevskim biskupom. Kao biskup osniva dvije Družbe i razvija veliku spisateljsku djelatnost. Umire u 55. godini 1622. godine. Njegovo najpoznatije pisano djelo 'Filotea' namijenjena je onima koji žive u obiteljima, jurnjavama života i stoga smatraju da svetost nije za njih. Ovo veliko djelo doživjelo je više od tisuću izdanja, a već 1656. godine biva prevedeno na 17 jezika. Bio je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju. Proglašen je zaštitnikom katoličkih novinara i pisaca.

Franjo Paulski

02.04.
Rođen u Paoli, Kalabrija, Italija 1416.g., umro u Plessis-les-Tours, Francuska, 2.04.1507.g. Kanonizovan je 1519.g. Franjini roditelji su bili skromni i vrlo pobožni. Bili su bez djece dugo godina i sve vrijeme su se molili Bogu za sina. Kada im je Bog uslišio molitvu, nazvali su sina po Franji Asiškom, kojeg su poštovali kao svog zaštitnika. Kada je napunio 13.g. stupio je u franjevački red u San Marku. Tamo je naučio čitati i živjeti vrlo strogo, što je i činio kasnije cijeli svoj život. Sa 14. godina se pridružio svojim roditeljima u hodočašću u Asiz i Rim. Kada su se vratili, povukao se neko vrijeme na jedno mjesto nedaleko od grada, i kasnije, sa 15. godina, u još usamljenije mjesto pokraj mora, gde je živeo u pećini kao eremita. Nakon nekog vremena su mu se pridlužila još dva sljedbenika (1436). Ljudi koji su živjeli u susjednom mjestu su im podigli tri ćelije i kapelu, gde su oni pevali pohvale Bogu i gdje im je svećenik iz obližnje crkve služio misno slavlje. Prilikom osnivanja svog reda 1452.g. nazvao ga je Minimi fratres, red redovnika posvećenih potpuno slavljenju Boga. Njihovo pravilo je bilo izrazito strogo. 17.godina kasnije, narod tog područja, koji ih je vrlo zavolio, im je podigao crkvu i manastir. Franjo je održavao redovnu disciplinu u svojoj zajednici. Njegov ležaj je bio daska na goloj zemlji sa dugačkim kamenom umjesto jastuka. Nije dozvoljavao sebi prostirku sve dok nije ostario. Milosrđe je bilo njegov moto koji je uvjek provodio, a poniznost vrlina koju je preporučivao i zahtijevao od svojih sljedbenika. Tražio je od njih da obrdžavaju trajnu pokoru, uzdržavanje od mesa, jaja i proizvoda od mlijeka. Postao je čuven po proročanstvima i čudima. Tri posljednja mjeseca svog života proveo je u samoći, u svojoj ćeliji, pripremajući se za smrt. Na Cvijetnicu se razbolio, a na Veliki četvrtak je pozvao svoju braću i pozvao ih da vole Boga, da budu milosrdni i da striktno obdržavaju regule. Primio je sakramente bosonog i sa konopcem oko vrata, po običaju reda, i umro je slijedećeg dana.

(Franjka) Rimska

09.03.
Sveta Franciska Rimska rodila se godine 1384. u Rimu, 7 godina poslije avignonskog sužanjstva papâ, zbog kojega je Vječni grad mnogo stradao i opustio, a razdvajale su ga i vječite borbe između dviju plemićkih obitelji, Colonna i Orsini. Proživjela je i jedno od najtežih razdoblja u povijesti Crkve, takozvani zapadni raskol, kad je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno. Ona je ljubila svoj rodni grad, živjela i žrtvovala se za nj. Još kao djevojčica u pratnji svoje pobožne majke Jacobelle de Roffredeschi često je obilazila sedam glavnih rimskih crkava, klečala na grobovima svetih mučenika, a u predvorjima dijelila milostinju brojnim siromasima. Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza Ponzianija, jer je tako tražio njezin otac Paolo de Bussi. Rodila mu je šestero djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Kraj svega našla je uvijek vremena da se povuče u ćeliju koju je uredila u potkrovlju i ondje se posveti molitvi - razgovoru s Bogom. Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini takozvanih Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je godine 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se sva brizi za siromahe i bolesnike. Umrla je godine 1444. Grad Rim štuje ju i danas kao svoju veliku zaštitnicu. Od godine 1925., uz sv. Kristofora i sv. Iliju, zazivaju je kao zaštitnicu automobilistâ. Život svete Franciske Rimske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito ove kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Živo je osjećala prisutnost i zaštitu svoga svetoga anđela čuvara. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila, a osobito za grješnike. Njezine je duhovne borbe i viđenja opisao njezin ispovjednik, svećenik Giovanni Mattiotti, župnik bazilike Santa Maria in Trastevere.

G

Gabrijel U Bibliji Gabrijel nastupa kao glasnik Božjih odluka.

Gaspar je izvorno perzijsko ime: ga(n)z-bar znači rizničar; aramejski mu je oblik ghizbar.

Genoveva Tumáči imena nemaju sigurnosti od čega je tvoreno ovo ime. Jedni kažu da je germanskog podrijetla: od riječi gandi (vukodlak) ili gandy (čar, čarolija), i starovisokonjemačke wib, wifa (žena); dakle čarobnica. Drugi tvrde da su u imenu zajedno keltska riječ geno (rod, pleme) i germasska wifa (žena, supruga); dakle plemenska (ili plemenita) žena. koljenovićka.

Gertruda Ima je sastavljeno od starovisokonjemačke riječi ger (koplje) i trud ili drud (snaga, jakost, odnosno po nekima drag, vjeran).

Gizela dolazi od njemačkog oblika Gisela.

Goran je ime rašireno na hrvatskom području posljednjih desetljeća.

Gracijan U imanu je latinska riječ gratia - milost, ljubav, milina, dražest, ljupkost, odnosno pridjev gratus - ugodan, prijazan, mio, drag.

Grgur Korijen je drevnom imenu u grčkom glagolu gregoréo - budan sam, živim odnosno u pridjevu grégoros - budan, oprezan, pozoran.