Crkva i politika

Već su mudri, stari narodi čovjeka nazivali i obilježavali kao "političko biće". To znači da određeni sadržaj koji se može staviti pod zajednički nazivnik "politika" pripada čovjeku po prirodi, tj. da je bavljenje politikom čovjekovo prirodno pravo.

Uvijek ostaje pravo pitanje o razgraničenju i tumačenju što je a što nije politika. U svakom slučaju sve u danom tenutku može postati politika, kao npr. ekonomija, povijest, zemljopis pa čak i sama politika može postati predmet svog vlastitog promatranja. Umnik Pacal je rekao da je čovjek sam sebi postao najveće pitanje, najveći problem.

Povijesno je pak iskustvo unijelo u "politiku"  još mnogo drugih stvari za koje se misli da spadaju samo na one koji se po svome zvanju bave politikom i da tu nitko drugi ne smije ni riječ prozboriti: oni određuju i sadržaj i pravo tko se smije, a tko ne smije baviti tim sadržajima. Čak se niti ne pita imaju li oni dovoljno poštenja a onda i naobrazbe da se mogu baviti politikom nego je glavno da su upali u tu povlaštenu i isključivu grupu ljudi. Ta nikada obični čovjek nije započinjao ratove nego su to uvijek činili političari koji su bili krajnje nepošteni, drski i bezobzirni.

Posebno poglavlje u pitanje o politici kod nas unose komunisti svojim totalitarnim režimom kojem je u prirodi da naređuje kako će tko misliti i što tko smije misliti. Kako je svrha svakog totalitarnog režima držati ljude u pokornosti, sljepilju i neznanju, drugim riječima: u ovisnosti o dotičnom režimu, jasno je da oni žele zadržati isključivo pravo nad istinom. Tisuće i tisuće Hrvata su završile ili na stratištima, prijekim sudovima, tamnicama ili su pak morali u progonstvo samo zato što su se usudili drugačije misliti i donositi drugačije sudove o nekim pitanjima nego što je to želio komunistički režim.

Toj zamci često  podliježu i dobronamjerni kršćani misleći da je svećeniku samo mjesto u sakristiji, da je njegova najslobonija "politička" gesta samo sklopljene ruke na molitvu, a najveća služba narodu u tome da ne donosi nikakove sudove o smjerovima i pravcima kojima pojedinci ili stranke žele odvući cijeli narod. Teška su to zavaravanja koja se svode na to da bi praktički o politici smjela govoriti i u nju se miješati svaka šuša-muša, a samo ne školovani ljudu poput svećenika. Crkva i vjera se bavi cjelokupnom čovjekovom osobnošću na koju spada i bavljenje politikom. Pa zar Crkvi može biti svjejedno u kojoj će i kakovom državi i režimu živjeti njezini vjernici? U tom smislu i nije važno gdje će se to kazati i kako: važno je samo da vjernici znaju stav Crkve.

Svećenika kao "političara" se napose napada kada  određene stvari i dogođaje naziva njihovim pravim i jasnim imenom i to priopćava javnosti na način da i najobičniji, krivo nazvani "mali čovjek",  može razumijeti.

Nitko pametan neće reći da se mons. dr. Božo Milanović, svećenik, nije bavio politikom kada je pripajao Istru matici Zemlji; nitko pametan neće reće da se kardinal Josip Bozanić nije bavio politikom kada mu je Premijer dr. Ivo Sanader prije par tjedana izrekao zahvalu što je svojim nastojanjima doprinio da je Hrvatska dobila pristupne pregovore za EU;  nitko pametan neće reći da se mons. dr. S. Ritig,  nije bavio politkom kada  je simpatizirao partizanski pokret... a samo to ne smije mali Franjo Jurčević (vlč. Grubišić može!) pogotovo ne ako donosi neoborive dokaze zločina učinjenih nad Hrvatima sa strane Srba, četnika, partizana i mnogih tzv. "antifašista". Ma molim Vas, o čemu mi to govorimo?!

U mome je slučaju zanimljivo i to da se nitko od novinara i onih koji tako bjesomučno napadaju moju stranicu niti jednom riječju nije osvrnuo na ono što potkrepljujem sa najčvršćim dokazima, tj. da se nitko nije osvrnuo na samu činjenicu da su za vrijeme Domovinskog rata  u okupiranim područijma Hrvatske Hrvati poubijani, da su Hrvati bili goloruki i nenaoružani, da su  srušene njihove kuće i crkve, da su oskvrnjena njihova groblja, da su oni prognani programom velikosrpske agresije, da i dan danas od mina stradava godišnje nekoliko desetaka Hrvata, da  mnoge obitelji imaju ogromnih problema poradi bolesti hrvatskih branitelja koji su teško obolili upravo opirući se agresiji na Hrvatsku,  itd.

Što se pak tiče II. svjetskog rata i poraća,  jasno da su partizani koji se još uvijek kite nazivom "antifašisti" poubijali na stotine tisuća ljudi nakon rata i bez ikakovog suda, da DANAŠNJA HRVATSKA, ni kriva ni dužna, mora prije ulaska u EU platiti preko 5 milijardi eura (čitaj dobro: preko pet milijardi eura) odštete onima koje su partizani i "antifašisti" protjerali sa njihovih ognjišta, oduzeli im imovinu i to međusobno podijelili kao gladni vukovi (stotine tisuća Talijana i Njemaca!). Njihova zlodjela učinjena nakon rata dolaze na naplatu današnjoj mladoj HRVATSKOJ DRŽAVI. Zašto se na to nitko ne osvrne i to osudi, odnosno, zašto se pošteni ANTIFAŠISTI i PARTIZANI kojih je sigurno bilo na tisuće, sada kada to znaju, ne ograde od svega toga? To nije politika nego je to istina o kojoj se nije smjelo govoriti pedesetak godina: to je jednostavno zločin i etničko čišćenje.

Jasno da ovako ne može govoriti niti jedan političar jer mu krasno odijelo, kravata, skupocijeni automobil i "gazde" koje ga podržavaju to jednostavno ne dozvoljavaju. Može li današnji političar kazati hrvatskim građanima da u EU - prema službenim podatcima od prije par tjedana - preko 72 milijuna ljudi živi na granici neimaštine?! Da je iz Poljeske otišlo preko milijun mladića i djevojaka "trbuhom za kruhom" iako su u EU?! Zašto se to jasno i javno ne kaže našem narodu?! Iako se ni mi ne možemo više nikako spasiti od ulaska u EU, ipak bi valjalo da naši diplomate imaju na pameti  staru grčko-rimusku diplomatsku mudrost i iskustvo: "I VI I MI JAKO DOBRO ZNAMO DA JAKI TRAŽE SVE ŠTO ŽELE A SLABI DAJU ONOLIKO KOLIKO MORAJU!" Znam da ovu diplomatsku mudrost neće poslušati naši pregovarači jer to ne bi bilo  diplomatski!

Ova i ovakova moja zapažanja ne mora nitko prihvatiti. Mogu se samo obvezati da ću na ovoj stranici objaviti mišljenje svakoga onoga tko gornje navode može opovrgnuti, a taj bi doista morao biti Bog ili u najmanju ruku veliki čudotvorac jer bi morao prije uskrsnuti stotine tisuća nevinih žrtava i rata i poraća. Za početak neka to učini samo sa Maceljem i maceljskom šumom gdje je nakon rata poubjano preko 12.000 Hrvata od kojih je dana 22. 10. 2005. ravno 1.163 napokon pokopano ispod oltara crkve koja će biti posvećena njima i svim stradalnicima.

Na kraju još jednom ponavljam: nikada sa propovjedaonice nisam ljudima govorio za koga će glasati. To su čiste novinarske laži i obmane.