Upravo je nevjerojatno sa koliko pokornosti predstavnici Hrvatske služe stranim interesima koji se očituju preko političkog suda u Haagu kojemu predsjeda Cara del Ponte. Nije poznato da je o bilo kojoj zemlji kao članici EU odlučivala samo jedna jedina osoba kao što to za Hrvatsku čini Carla del Ponte.
Toliko to klanjanje i uvažavanje želja njezinih engleskih, francuskih i američkih naredbodavaca bode u oči da se mirne duše može kazati:
CARLA DEL PONTE NA UZICI VODI HRVATSKU KAO SVOGA PSIĆA.
Najprije su šutjeli kada su srpske četničke bande počele barikadirati po Hrvatskoj. Kada se Hrvatska, predvođena predsjednikom Franjom Tuđmanom, počela odlučno suprostavljati kao David prema Golijatu – da bi «pomogli» Hrvatskoj – uvode zabranu na uvoz oružja jednak za Hrvate i za Srbe – a da Srbe nisu razoružali. Tu su pokazali sav svoj cinizam, dvostrukost u primjeni načela, pristranost i želju da Hrvatska ne uspije. Istovremeno su ti isti zapadni cinici Hrvatskoj ispod stola prodavali oružje po enormnim cijenama misleći tako nadmudriti hrvatskog vuka – predsjedniaka Franju Tuđmana.
Kada je Hrvatski narod poslušao svoga Vođu i goloruk krenuo protiv srpske aždaje, neki od njih su se obukli u lažne prijatelje i savjetovali da se nikako ne upušta u vojno oslobađanje okupiranih hrvatskih krajeva jer su Srbi toliko vojno nadmoćni da će jednostavno pregaziti Hrvatsku. Nisu vodili računa o tome da su Hrvati najjači onda kada nikoga drugoga nemaju za saveznika nego ih krijepi «vjera u Boga i hrvatska sloga».
Uslijedile su veličanstvene akcije hrvatske vojske (Šagovina, Miljevački plato, Maslenica, Medački džep...) od kojih je BLJESAK bila posljednja poruka «golorukim Srbima» da shvate što ih čeka. Umjesto da ih BLJESAK opameti pa da progledaju, oni su mjesec dana prije OLUJE u Slunju sami sebi pokazivali snagu svoje četničke moći i «srpske nepobedivosti». U svojoj opijenosti nisu ni tada shvatili poruku letaka koju im je Tuđman putem «nevidljivog zrakoplova» poslao na samu svečanu pozornicu u Slunju.
Do tada su Srbi – u prisutnosti predstavnika međunarodne zajednice – poubijali 7.183 Hrvata, srušili tisuće hrvatskih kuća i preko tisuću katoličkih crkava, župnih stanova, kapelica i groblja. Valja se prisjeti da je u OLUJI nastradalo oko 160 Srba. Svaka je žrtva tragedija za čitavo čovječanstvo pa bi to trebale biti i 7.183 žrtve Hrvata koje su poubijale srpske četničke bande i to većinu onda kada su upravo predstavnici međunarodne zajednici oni bili «nepristrani» promatrači.
Vrlo je zanimljivo da strani plaćenici i razne «nevladine organizacije» uporno prebrojavaju samo srpske kuće koje su srušene ili spaljene, bez obzira što svi dobro znaju što je Hrvatskoj prouzročila davno planirana i izvođena akcija pod nazivom «spaljena zemlja».
Ako se pravilno gleda, onda su Srbi odgovorni i za sve svoje nevine žrtve koje su nastradale od strane hrvatske vojske kao posljedica oslobađanja i obrane Hrvatske. Hrvatskoj nikada ne bi na pamet palo nešto takovo činiti iz čista mira.
Došla je OLUJA i pomela sve ono smeće koje blati Hrvatsku od onih vremena kada ih je Hrvatska udomila u njihovom bježanju pred Turcima. Iako su ovdje živjeli, nikada Hrvatsku nisu prihvatili kao svoju Domovinu, ili, kako je lijepo rekao devedesetih predsjednik Mesić: «Srbi žive u Hrvatskoj a Boga mole da u Srbiji pada kiša».
Kada je pop MARKO MESIĆ 1692. smlavio Turke kod Perušića, izgovorio je snažnu poruku: «Svi Turci imaju 48 sati vremena da odu u Bosnu, a s njima neka idu i oni Srbi koji misle rovariti po Hrvatskoj kao što su to do sada činili».
Nakon «Oluje» su poduzeli sve da Hrvatsku oblate a njenog predsjednika Franju Tuđmana proglase glavnim krivcem za rat i agresiju na Hrvatsku. U tomu im je dio hrvatskih izdajnika svesrdno pomagao preuzimajući od njihovih činovnika te ideje u obliku: Tuđman je podijelio Bosnu, Tuđman je izvršio agresiju na Bosnu, Tuđman je dogovorio sa Miloševićem, itd. Tako su npr. na leđa Tuđmana stavili podjelu Bosne iako je prava i svakom djetetu poznata činjenica da su oni Bosnu podijelili, davši Srbima 51% a Hrvatima i Bošnjacima 49% teritorija. Nakon toga hranili su nas lažnim tzv. mirnim pripojenjem istočne Slavonije Hrvatskoj, istovremno nam nudeći većinu srpskih četnika za «lojalne policajce», a oni su pucali, ubijali i razarali Hrvatsku. Bilo je to primoravanje Hrvatske na tzv. oprost – a to je značilo da mi njima oprostimo iako nas nitko od njih nije za to pitao - nemuštim jezikom: ABOLICIJA - što je uvjetovalo da su se po Hrvatskoj ponovno razmilili, i još uvijek to čine, oni koji su palili, rušili i ubijali. Mi to sve pokorno primamo i još pokornije «politički» šutimo. Takova vrsta oprosta onima koji su ovdje prouzročili golema razaranja i žrtve istovjetna je šutinji o njihovim ubijanjima Hrvata u Hrvatskoj i svih nesrba u BiH i na Kosovu.
Iza toga je slijedilo izjednačavanje žrtve i ubojica, a čemu je ogromni doprinos dala nova garnitura koja je na vlast u Hrvatskoj došla nakon Tuđmana. Bilo je to tek predjelo za one iz Evrope koji nas nikada nisu mogli niti nacrtane vidjeti.
Slijedi tzv. «detuđmanizacija» Hrvatske, otpuštanje najzaslužnijih hrvatskih generala «jer su se bavili politikom», optuživanje glavnih aktera otpora srpskoj agresiji i oslobađanju Hrvatske, zatvaranje i slanje u Haag čak i mrtvog presjednika Tuđmana i generala Bobetka, i to sve sa ciljem da se baci ljaga na zakonitu i čistu pobjedu hrvatske vojske i hrvatskog naroda nad srpskim agresorom.
Dakle, najprije je bila agresija na Hrvatsku pa onda nakon oslobođenja uslijedila je tzv. «detuđmanizacija» te na kraju i «dehrvatizacija» Hrvatske. Prisjetimo se da je dolaskom predsjednika Mesića i premijera Račana na vlast, odmah dokinut vremeplov i da se više nije i ne može govoriti o datumima raznih oblika srpske agresije na Hrvatsku ili pak o veličanstvenim oslobodilačkim akcijama hrvatske vojske: «Da se Srbe ne izaziva i ne nervira».
Sve žrtve srpskog naroda proglasili su za civilne iako se točno znalo da su svi bili naoružani do zuba i tko je god mogao držati pušku, pucao je na Hrvate i hrvatsku vojsku.
Kada se Hrvatsku obezglavilo, uslijedila je najzanimljivaja kost koju su nam bacili a to je ulazak u članstvo Evropske Unije. Zadnji je to akti cinizma, poniženja i uništenja duše hrvatskog naroda kojega su njihovi pastiri (Predsjednik i Premijer) u potpunosti napustili na milost i nemilost onima kojima je Hrvatska zanimljiva samo kao najzadnje tržište za ono što drugi ne žele i ne prihvaćaju. Mi slijepo želimo tamo od kuda se sada nastoje izvući sami tvorci te babilonske kule ekonomskih interesa, «globalizacije» na štetu nacionalnog identiteta svakog naroda i to pod nazivom Evropska Unija. Prvi koji su se uplašili svog vlastitog monstruma bili su sami osnivači i očevi tog djeteta – Francuzi. Ako nas Carla del Ponte i general Gotovina ne obrane od ogorčenog presizanja stranih ekonomskih računica na naš narod, gorko ćemo žaliti. U ovom trenutku najveću zahvalu za zaštitu Hrvatske od EU ide Carli del Ponte i generalu Gotovini. Pa – hvala im!
Na kraju bih poručio gospođi Carli del Ponte: general Ante Gotovina će se uskoro pojaviti jer – budu li se stvari ovako odvijale kao do sada – ponovno će Hrvatsku trebati braniti od četnika, a Ante će opet biti u prvim redovima. I još nešto: što bi bilo da je pokojni Franjo Tuđman pozivao na odgovornost novinare koji su za njegovo vrijeme mogli pisati (i izmišljati) sve što god su htjeli, a što Haag čini protivno svim normama slobodnog i demokratskog novinarstva. Naravno, novinari šute jer se boje za svoj kruh pa Haag slobodno harači, pali i žari po demokraciji. Dokle?