 U crkvi Hrvatskih mučenika ima mjesta i za pravoslavce • Od vas sam čuo, čak i više nego od nekih ljevičara, kako govorite da se sa Srbima mora naći modus suživota, da je ovo i njihova domovina. - Kada je 1989. bila proslava 300. obljetnice oslobođenja Like - dakle pred sam rat - govorio sam na velikom skupu u Ličkom Osiku da Srbi u Hrvatskoj nisu stranci, da je Hrvatska i njihova domovina kao i naša. To je objavljeno i može se čitati. U svom nastupnom govoru kao biskup u Gospiću 25. srpnja 2000. rekao sam da ne valja ako Hrvati na Srbe gledaju samo kroz onu skupinu ljudi koja već dulje djeluje na ovim prostorima, koja je u novije vrijeme tjerala Hrvate s njihovih ognjišta, koja je sustavno i ciljano rušila i palila njihove svetinje i simbole. Širi pogled otkrit će mnogo plemenitoga i prijateljski naklonoga u susjedu Srbinu i pravoslavcu. Ne valja ako Srbi na Hrvate gledaju samo kroz prizmu nepravdi i stradanja kojima su bili izloženi u Drugom svjetskom ratu. Dajmo jedni drugima iskreni prijateljski mig da ćemo se ubuduće svojski truditi kako bismo u miru živjeli u zajedničkoj nam domovini Hrvatskoj. Mjesto da se trudimo kako bismo za to okrivili onu drugu stranu, bolje ćemo učiniti ako se u duhu proroka našeg vremena Ivana Pavla II. zapitamo nismo li i sami svojim postupcima takva neprijateljstva pothranjivali i budili? I to se može provjeriti jer je objavljeno. Postoji i TV snimka. Ne osjećam potrebu okolo tumačiti da danas drukčije mislim, da je normalno da čovjek mijenja mišljenje. I dalje mislim onako kako je tu rečeno. • Hoće li biti ime nekoga Srbina u crkvi Hrvatskih mučenika koju gradite na Udbini? - Treba paziti da se ne povrijede osjećaji Srba. Kako bi bilo da Crkva zakaže veliki skup u Jasenovcu i da ondje slavi svečanu misu? Mogli bi neki reći da im otimamo njihove svetinje, jer ondje je stradalo mnogo pravoslavaca i židova. Treba se prethodno dogovoriti kakvo ondje slavlje upriličiti. Tako bi se moglo dogoditi da nam na Udbini netko predbaci kako otimamo srpske svetitelje i junake, da ih i nakon smrti ‘prekrštavamo’. Bez sumnje, po kriterijima koje smo postavili, mnogi bi pravoslavci iz Hrvatske ondje mogli naći mjesta. Na Udbini ćemo častiti one koji su imali vrhunsku vrlinu da su život svoj položili za spasenje drugih, koji su znali nevini podnositi patnju koja nije bila nošena mržnjom nego ljubavlju za drugoga. Po tom ključu svakako bi mnogi pravoslavci našli ondje mjesta, jer su i oni tijekom povijesti bili izvrgnuti brojnim opasnostima u kojima su hrabri pojedinci izložili i založili svoje živote za braću. Mnogo nevine patnje srpskog naroda bilo je i u Jasenovcu i na mnogim drugim stratištima. Sjećam se da je u Drugom svjetskom ratu jedna srpsko/pravoslavna obitelj, protjerana sa svog ognjišta, bila smještena kod naših susjeda, a jedno njihovo dijete dolazilo je k nama na hranu. Majka mi je rekla da se odnosim prema njemu kao da mi je brat. U dječjoj igri jednom sam se koristio ‘prednošću domaćeg terena’ i Vaso, tako je dječaku bilo ime, se rasplakao. Bilo mi je žao zbog toga plača, iako Vasu nisam ni dotaknuo. Što je Vaso skrivio da je morao po tuđim kućama tražiti kruh i krov nad glavom?! Svuda gdje je bilo nevine patnje trebamo joj odati priznanje i poštovanje. Jutarnji list, 01.01.2007. Piše:Darko Pavičić |
Ako je točno ono što prenosi Jutarnji list i nakon njega ostale tiskovine u Hrvatskoj, onda pod hitno trebate mijenjati plan i program izgradnje «CRKVE HRVATSKIH MUČENIKA» u naziv «CRKVA SRPSKIH I HRVATSKIH MUČENIKA».
Mislim da ni na koji način ne doprisnosi pomirenju to čudno Vaše miješanje nevinih hrvatskih i srpskih stradalnika.
Zašto židovi u Jeruzalemu nisu nešto slično stvorili za sebe, Palestince, Nijemjce, itd.? Zašto u koncentracionim logorima u Njemačkoj i Poljskoj nigdje nema istaknuto da su tamo stradali i nevini Nijemci?
Valja se prisjetiti kako se oštro suprostavljalo Predsjedniku Franji Tuđmanu koji je želio pomiriti sve hrvatske žrtve, pa se onda treba upitati kako mislite da će Vaš projekt pomirenja hrvatskih i srpskih žrtava uspjeti?!
Uostalom, oni su slične spomenike svojim žrtvama već odavno podigli diljem bivše tvorevine kada Hrvati o sličnim nisu mogli niti u snu sanjati.
Ako je doista Vaša izjava točna, mislim da će mnogi biti razočarani sudjelovanjem u izgradnji tog jedinstvenog i hvalevrijednog spomenika hrvatskim žrtvama na Udbini.
Mislim da niti u pomirenju i praštanju ne treba pretjerati, a pogotovo ne kada to doprinosi zamagljivanju, miješanju i izjednačavanju žrtava.